Dragiša Trifković slikar, vajar, pisac....

Dragiša Trifković

Dragiša Trifković likovni umjetnik i vajar ( 1912. - 2000. Tuzla). Obrazovanje za likovnog umjetnika stekao je u Državnoj umjetničkoj školi u Beogradu, ali se i slikanje i vajarstvom bavio od najmlađih dana. Svoje prve slikarske korake napravio je radeći sa svojim ocem soboslikarem. Kasnije iskustvo stiče kod kipara Franje Ledera, sa kojim je radio na izradi kipova na mostu sa kipovima.

Cijeli svoj radni vijek Trifković je proveo u Tuzli, gdje se pored vajarstva bavio i pedagoškim radom. Bio je nastavnik likovnog obrazovanja u Gimnaziji, Učiteljskoj školi i Osmogodišnjoj školi "Aleksa Šantić.

Blago generacijama kojima je predavao veliki Trifković.

Ismet Mujezinović i Dragiša Trifković
Slika skenirana iz Tuzlanskog vremeplova

Od 1944. godine radio je u Propagandnom odsjeku za kulturu i umjetnost u Tuzli, koji su vodili akademski slikari Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević te kipar Franjo Leder.

Dragiša Trifković je bio prvi direktor Izložbenog paviljona u Tuzli (kasnije Međunarodne galerije portreta), a oni malo stariji znaju da je sa tog radnog mjesta otišao u penziju. 

 

Dragiša Trifković iza sebe ostavio je mnoga umjetnička djela. Neka vajarska, od koji su nama najvidjljivija (ne usudim se reći najpoznatija): skulpture "Sama", "Žena sa djetetom", "Balerina" koja se nalazi u Međunarodnoj galeriji portreta, "Grb Tuzle" rađen u gipsu, te statua rudara iz gradskog parka u Banovićima.

Trifković je Tuzlake posebno zadužio ostavivši im svoje zapise, fotografije, spise koje je objedinio u specifičnoj monografiji pod nazivom "Tuzlanski vremeplov". To je prva hronološki, sa strukturom tekst-slika-crteži, urađena monografija o Tuzli. Knjigu je moguće naći u Narodnoj biblioteci Derviš Šušić.
Pored monografije i skulptura, Trifkovićeve crteže, grafike, reljefe i biste možete pogledati u Međunarodnoj galeriji portreta, Tuzla.

Nažalost, kao što je to slučaj i sa Lederovim djelima, neka od velikih djela Dragiše Trifkovića uništena su u periodu 1942-1944. godina. Ono što je ostalo krasiti ulice i parkove jesu: "Majka i dijete", "Sama" i "Rudar".

Trifković i
skluptura "Sama"

Djevojka koja plače kako je često skluptura “Sama” nazivana među Tuzlacima. Skluptura ”Sama” napravljena je 1961. godine prilikom otvaranja hotela Bristol u Tuzli kada su poznati tuzlanski umjetnici radili na eksterijeru i enterijeru pomenutog hotela. Nakon zatvaranja hotela, skluptura je ostala da se bori sa vremenom i prirodom. Vjerovatno bi bila bačena u zaborav da nije 2005. godine pokrenuta incijativa za njenim premještanjem. U aprilu 2010. godina skluptura je konačno prebačena na vidljivije mjesto, gdje se i danas nalazi. "Sama" nije ostala usamljena u dvorištu velikoga Bristola, prebačena je u uređeni park pored stare muzičke škole.

Park pored stare muzičke škole, nakon preuređenja dobio je naziv park Muzej istočne Bosne. Planirano je da se u park postave i druge sklupture poznatih tuzlanskih umjetnika

"Sama" na svojoj trenutnoj lokaciji
Park "Muzej istočne Bosne"
Foto: Lela M.

 Možda se neke godine i "Bacaču diska" posreći da se preseli u uređeni dio, samo malo preko ceste od njegovog trenutnog boravišta.

 

 

Majka i dijete II

Skulptura "Majka i dijete II" rađena 1954.godine. Postavljena je ispred Klinike za dječije bolesti Tuzla, gdje se i danas nalazi. Postoje dvije verzije ove sklupture, zbog toga u nazivu “II”.

Prva, manja verzija ("Majka i dijete I") rađena je 1953. u gipsu, i u vlasništvu je osobe iz Sarajeva. Druga, veća, isto rađena u gipsu nalazi se u Tuzli.

Rudar iz parka u Banovićima

Simbol Banovića "Rudar sa bušilicom". Ovu sklupturu Trifković je izlio 1960. godine i to u bronci. 

Od Tuzlacima dobro poznatom Husinog rudara, rudar iz Banovića se razilkuje po tome što u ruci drži simbol svih rudara- bušilicu.

Nije mi namjera da vam nasuho nabrajam sklupture u Tuzli i njihove umjetnike. Željela bih skrenuti pažnju da to koliko tih kamenih likova čuva kako sama Tuzla tako i njene općine. Niti jedan od njih nije obilježen. Jednostavnim pločicama sa imenom autora i godinom gradnje bi se sve sklupture lako sačuvale od zaborava. U periodu 2013. godine bilo je govora o pokretanju incijative pod nazivom “Obilježimo tuzlanske spomenike pločicom sa nazivom djela, imenom autora i godinom nastanka” ali nažalost incijativa nije zaživjela. Problematiku možemo svesti i na parcijalne probleme, npr. "Upalimo svjetla Lederovim kandeleberima" ili "Vratimo Ledi njenu fontanu". 

Parcijalno ili cjelovito, neophodno je da se nešto promjeni po pitanju očuvanja kulturnih spomenika, ukoliko i dalje želimo pričati da je Tuzla turistički grad. Ukoliko želimo pričati da je Tuzla grad uopće.

Boem, umjetnik i kipar Franjo Leder

Kao što sam obećala nastavak priče o zaboravljenim likovima tuzlanskog kipara Franje Ledera. 

Kako zbog slijeganja tla, neprirodnog pomijeranja statua ili nepostojanja kulture označavanja autora spomenika ne znam je li Bacač diska (pored Lede i Kipova) posljednje Lederovo djelo sačuvano u Tuzli. Većina njegovih djela uništena je u periodu 1941. godine, kada su u Tuzli uništeni i mnogi kulturno-historijski spomenici. Poslijednji ili ne, diskobolus (grč.Δισκοβόλος- bacač diska) je kao i Leda "bačen" u zaborav. Iako je nakon rekonstrukcije saobraćajnica, pravljenja Panosnkih jezera bacač ostao na svom mjestu, nije pomjeran niti "zahvaćen" slijeganjem tla, oko njegovog uređenja nije napravljeno ništa.

Bacač diska čest je motiv svjetskih kipara i vajara. Prvi bacač diska izvajan je od strane rimskog kipara Myrona, oko 450. godine p.n.e. O zanimljivostima tog kipa možete pročitati na: http://hr.wikipedia.org/wiki/Diskobol http://www.artnit.net/razglednica/item/1384-miron-diskobol.html

Ovaj tuzlanski ne znam kada je postavljen ( prije 1961. godine ) i bio je centralna figura parka preko puta nekadašnje stare gimnazije. Tačnu godinu vajanja i postavljanja nisam uspjela pronaći, te kako nam spomenici nemaju ploču sa godinom izgradnje taj podatak, nažalost, ne znam.

Bacač diska nekad i sad

Na fotografiji lijevo se nalazi stara gimnazija, srušena 1961. godine zbog slijeganja tla. Ako pažljivo pogledate fotografiju u desnoj strani iste vidjeti ćete bacača diska. Iza njegovih leđa nalazila se Tombola koja je aktivna i danas. Čuh neki dan izvlačenje brojeva, dok sam se šetala slikajući stautu bacača.

Pored parka nalazio se restoran Lovac, koji je sada u sklopu kompleksa Panonskih jezera. Opet sam jedna od posljednih generacija koja se sjeća stare kuće na kojoj je velikim štampanim slovima pisalo "LOVAC". 

Kako je moguće vidjeti na slici stare gimnazije, nekada se oko bacača diska nalazila fontana. U toj fontani nisu bili dječaci kao kod Lede, već prekrasni labudovi koji su "gledali" u diskobolusa kao da čekaju da disk poleti u zrak.

Bacač diska i park danas (2015.)
Foto: Lela M.

Danas nema više  ni stare gimnazije, park je prepušten zakonima prirode, nema ni fontane ni labudova a bacač diska dijeli sudbinu ostavljene Lede. Stoji na svom postolju ukrašenom ribama koje bez fontane izgledaju kao nepotreban detalj, potpuno beskoristan.

Posjetivši izložbu "Nacionalni spomenici BiH na području Tuzle" saznala sam da je Hastahana (prva bolnica u Tuzli) zapravo jedini spomenik na kojem ima ploča sa godinom gradnje i autorom. Tako da djela umjetnika, kipara i boema Franje Ledera po svemu sudeći, slijedećim tuzlanskim generacijam biti će sve manje poznata.

Lederove sklupture nekad i sad

Najava događaja, izložba

    Sutra ( 21.april) u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla sa početkom u 19 sati biti će organizirano otvaranje izložbe portreta i aktova autora Borisa Pejića. 

Boris Pejić dobitnik je nagrade za fotografiju na 15. festivalu portreta INTERBIFEP (Internacionalni bienalni festival portreta u oblasti crteža, grafike, fotografije i video art portreta). Više o festivalu na http://www.galerijaportreta.ba/interbifep.htm

Izložba će biti otvorena do 29. aprila, a važno je pomenuti da je radno vrijeme galerije od 8 sati do 15 sati.

Boris Pejić završio je Akademiju likovnih umjetnost Sveučilišta u Mostaru 2013. godine. Član je udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona. Do sada je učestvovao na preko dvadeset zajedničkih izložbi, te imao jednu samostalnu. Redovno sudjeluje na likovnim kolonijama i festivalima umjetnosti, a pored slikarstva bavi se fotografijom i grafičkim dizajnom.
Tuzlacima je poznat i kao profesor likovne umjetnosti u Općoj gimnaziji KŠC "Sv. Franjo".

Najava kulturnog događaja

Za sve one koji bi možda ne znaju kako da ispune vrijeme ove kišne subote, preporučujem da posjete izložbu "Nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine na prostoru grada Tuzle".
Izložba će početi u 19 sati u Narodnom pozorištu Tuzla. Autor izložbe je doc.dr.Edin Jahić.
Informacije samom događaju pronaći ćete i na facebook stranici:
https://www.facebook.com/events/1646902442196055/

18. april se u svijetu obilježava kao Međunarodni dan spomenika, odakle i simbolika za odabir današnjeg datuma za izložbu dr.Jahića.
Odluka o Međunarodnom danu spomenika i spomeničkih cjelina donesena je na simpoziju ICOMOS-a (Međunarodno vijeće za spomenike i spomeničke cjeline) u Tunisu. Ovaj prijedlog je odobren i od strane UNESCO-a u novembru 1982. godine te se od tada 18.april tradicionalno naziva Svjetskim danom naslijeđa – World Heritage Day.
O djelovanju ICOMOS organizacije u BiH, pronaći ćete na njihovoj oficijalnoj stranici:
http://icomosubih.ba/o_icomos_u.html

Boem, umjetnik i kipar Franjo Leder

Franjo Leder

Franjo Leder prvi tuzlanski kipar ( 1905. - 1962. Tuzla) kiparstvo je studirao u Zagrebu. Iako je za vrijeme svog studija radio na izradi spomenika kralju Tomislavu, nije ostao živjeti u Zagrebu. Leder se vratio u Tuzlu u kojoj je stvorio neke od svojih najinteresantnijih figura. Umjetnik i boem gradu Tuzli ostavio je simbole po kojima je i danas poznata. Kipovi na jalskom "mostu sa kipovima", bacač diska, Leda, neka su od sačuvanih skluptura koje svjedoče o životu i radu prvog tuzlanskog kipara.

Djeca u osnovnoj školi ne znaju ko je bio Franjo Leder, a srednjoškolci ga se tek sporadično sjete. Tužno jer i osnovci i srednjoškolci sigurno, svakodnevno prođu pred četiri kipa na "mostu sa kipovima." Sva četiri izgradio je kipar Franjo Leder. Izgradnja jalskog mosta počela je 1935.godine, a godinu dana poslije postavljena su četiri tuzlanska kandelabera (lat.candelabrum; visoki stup sa svjetiljkom za uličnu rasvjetu.). Ideja o izgradnji kipova potekla je od tadašnjeg gradonačelnika opštine Murata Zaimovića, a ideju je u djelo sproveo Leder. Od kako su postavljeni kipovi su samo djelimično dorađivani. Stakleni okviri na "globusima" koje kandeleberari drže mijenjani su zbog pucanja.

Kipovi
Foto: Lela M.

Kandeleberi već 79 godina stoje boemski se suprostavljajući vremenu i generacijama koje se više i ne sjećaju njihovog umjetnika.

  

Kamena ljubav

Fontana na Slanoj banji. Leda nekada

Moja generacija (1992.) među posljednjim je generacijama koja se sjeća neobične fontane na Slanoj banji, sa kipom djevojke u sredini.
Obrisi fontane su još uvijek na svom mjestu, ali umjesto vodom ispunjeni su smećem i lišćem.  Dječaci u kutovima fontane koji su prskali vodu, danas su samo zahrđale cijevi. Zbog toga kažem da se fontana "nalazila na Slanoj banji". Godinama fontana nije u funkciji.Unutar napuštene, vremenom istrošenje fontane kip djevojke Lede ponosno stoji odolijevajući vremenu. 

Fontana danas (2015.)
Foto: Lela M.

 

Leda danas (2015.)
Foto: Lela M.

 


 








Fontana "Leda" rađena je 1938/39 godine. Priče drugih umjetnika kažu da je Franjo Leder statuu izvajao prema figuri svoje nikada prežaljenje ljubavi iz studentskih dana.
Fontana nije srušena, Leda čeka svog boema, a meni ostaje da se nadam da će neko od nadležnih sjetiti se usamljene Lede i spasiti ju od uništenja.


Nekoliko dana prije nego ću napisati ovaj post obišla sam sklupture, spomenike, kipove kako Lederove tako i drugih umjetnika. Niti na jednoj ploči na spomeniku nisam našla ni ime autora ni godinu postavljanja spomenika. Tuzlaci polako zaboravljaju umjetnost... ja nisam zaboravila pomenuti bacača diska. O njegovoj sudbini i borbi sa zaboravom pišem u sljedećem postu u kojem ću završiti priču o prvom tuzlanskom kiparu.